Svi želimo vjerovati da ljubav pobjeđuje, ali život i iskustvo nas nekako uče suprotno. Je li to mit, lažna nada ili samo utjeha za nesretno zaljubljene? Je li možda istina?
Od najranijih dana, od onih prvih bajki u kojima bilo princeza ili sirotica na kraju pronađu srodnu dušu i tako zaljubljeni sretno žive do kraja života, preko ljubavnih romana u kojima junaci s brkovima konačno uspiju otopiti naizgled ledena srca melankoličnih ljepotica, pa sve do jeftinih filmova B kategorije u kojima bradati stolari u kariranim košuljama pod imelom zaprose marketinške stručnjakinje iz velegrada, stalno nas uvjeravaju da ljubav na kraju ipak pobijedi.
Zašto u to želimo vjerovati? Zašto nam treba ta vrsta nade? Jedino logično objašnjenje koje mi pada na pamet jest da želimo vjerovati da će sve biti dobro, da ćemo naći svoju drugu polovicu i da ćemo biti sretni ako iskreno volimo. To je jedna vrsta vjere, vjera u ljubav za koju ćemo dobiti nagradu u vidu ovozemaljskog raja.
Stvarnost je naravno drukčija, manje lijepa i puno realnija, ponekad baš usrana. U pravom životu nema uljepšavanja, dobiješ šta dobiješ i izgubiš već dobiveno. U pravom životu sto se stvari mora poklopiti da bi dvoje bili zajedno, posebno na duže staze. Razlike ponekad budu prevelike, društvene, ekonomske, karakterne ili ljudske. Razlike odlučuju, ne sličnosti.
Ponekad se ispriječe daljine, ponekad se razdvoje životni putevi, a ponekad jednostavno nije trenutak. I znam da ćete sada pomisliti za pravu ljubav uvijek je trenutak. Ne znam kako da vam kažem a da ne zvuči grubo, ali ako to mislite onda imate veliku sreću ili nemate pojma o životu. Postoje primjeri i primjeri onih pravih ljubavi za vječnost koje nisu uspjele. Netko je bio zauzet, netko se nije usudio, nekoga su natjerali, a nekoga potjerali. I prije nego što osudite malo promislite i shvatit ćete da se ljudska kreativnost najviše pokazuje kada je zlo u pitanju. Osim toga nisu svi ljudi isti jednako jaki, što ne znači da ne vole.
Ali nije sve ni tako crno, svaka ljubav bez obzira ostvarila se ili ne, u čovjeku izaziva najljepše emocije, oblikuje ga i čini više čovjekom, inspirira da čini predivne stvari i poneku ludost, čini ga da se osjeća živim. I nitko nije umro od ljubavi, umire se od tuge i žalosti, figurativno ili stvarno.
Postoje naravno i primjeri koji daju nadu, oni luđaci koje ni kontinenti ni vrijeme ne mogu spriječiti da budu zajedno. Jesu li iznimka koja potvrđuje pravilo ili dokaz odlučite sami.
I šta smo na kraju zaključili, pobjeđuje li ljubav ili ne? Ja ništa, a vi vjerujte prema vlastitom nahođenju.
Znam samo da mi nikada nije škodila, pobijedila ona na kraju ili ne.
Dejan Ćurlić
