Ne znam mrziti, nešto mi fali. Možda me kakav gen promašio ili sam jednostavno previše lijen i komotan. To bi moglo biti, često su mi govorili da sam talentiran ali se ne trudim dovoljno. I za mržnju je potreban trud, težak je to posao, veliki promet a mala zarada, rekli bi.
A sada ozbiljno, stvarno mislim da je ljudima koji mrze lakše, oni se nikada ne preispituju, ne gube vrijeme na sagledavanje stvari iz različitih kuteva, ne pokušavaju naći opravdanja, jebe se njima za okolnosti i sve te nebitne stvari. Njihovo je da mrze, a o tome zašto neka razmišljaju oni koje mrze. A i fino je kada čovjek ima stav, kada je nepokolebljiv u njemu. Još ako je muškarac, reklo bi se onaj koji zna što hoće. Iako uglavnom ne zna, ali to nitko ne mora znati. Dovoljno je da onako stisnutih zubi i sa grčem na licu kaže “nećemo o tome, znaš koliko to mrzim”, pa da se drugotnoj pored njega obrazi zarumene, a neki drugi dijelovi zažare. I da tako, sva uspaljena, sa divljenjem gleda svog mrzitelja i misli bože koliko sam ja sretna žena kada imam čovjeka koji može toliko mrziti.
Malo sam skrenuo sa teme, ali toliko je kompleksna za nas koji ne mrzimo, pa ćete mi oprostiti na digresiji. Uglavnom, želim naučiti mrziti, želim se uklopiti, želim biti dio mrzitelja, želim zavidjeti, olajavati i zaviditi jer ovakav život više nema smisla. Želim kriviti druge zbog svojih neuspjeha, želim alibi za svoje buduće promašaje, želim nekoga u koga mogu upirati prstom i govoriti on je kriv za sve. Želim se utopiti u masu istih koji ne moraju razmišljati svojom glavom, želim vjerovati da sam bogomdan i da mi nešto rođenjem pripada, želim vrijeđati one koji mi to oduzimaju. Šta ima veze što ću biti malo glup, barem ću znati odakle sam došao i gdje idem. Nigdje, ali to sada nije tema.
Da barem mogu mrziti, svi bi moji problemi nestali, odnosno za sve bi krivi bili drugi, a to je onda isto. Konačno bih postao pravi muškarac, čovjek od integriteta i časti, karakter. Ali ne ide, jebem me ovako pametnog i razboritog, tako umišljeno pametnog i čovječnog. I zaljubljivog, romantičnog, nježnog i emotivnog. U svoju obranu, reći ću da sam pokušavao, sam Bog mi je svjedok, ali izgleda da se samo dobro zabavljao znajući kakvog me je stvorio. I bilo je tu stvarno dobrih pokušaja, u par navrata sam bio stvarno nadomak tome da uspijem, svi preduvjeti bili su ispunjeni, nedostajalo je samo malo sreće pa da i ja postanem mrzitelj. Ili znanja, pomanjkanja istog naravno.
Ali ne odustajem, vremena još malo imam, volje svakako, samo da se još malo jače potrudim. To mi je uvijek falilo.
Dejan Ćurlić
Ako želiš podržati moj rad, klikni na gumb ispod.
