Svi želimo vjerovati da ljubav pobjeđuje, ali život i iskustvo nas nekako uče suprotno. Je li to mit, lažna nada ili samo utjeha za nesretno zaljubljene? Je li možda istina?
Od najranijih dana, od onih prvih bajki u kojima bilo princeza ili sirotica na kraju pronađu srodnu dušu i tako zaljubljeni sretno žive do kraja života, preko ljubavnih romana u kojima junaci s brkovima konačno uspiju otopiti naizgled ledena srca melankoličnih ljepotica, pa sve do jeftinih filmova B kategorije u kojima bradati stolari u kariranim košuljama pod imelom zaprose marketinške stručnjakinje iz velegrada, stalno nas uvjeravaju da ljubav na kraju ipak pobijedi.
Zašto u to želimo vjerovati? Zašto nam treba ta vrsta nade? Jedino logično objašnjenje koje mi pada na pamet jest da želimo vjerovati da će sve biti dobro, da ćemo naći svoju drugu polovicu i da ćemo biti sretni ako iskreno volimo. To je jedna vrsta vjere, vjera u ljubav za koju ćemo dobiti nagradu u vidu ovozemaljskog raja.
Stvarnost je naravno drukčija, manje lijepa i puno realnija, ponekad baš usrana. U pravom životu nema uljepšavanja, dobiješ šta dobiješ i izgubiš već dobiveno. U pravom životu sto se stvari mora poklopiti da bi dvoje bili zajedno, posebno na duže staze. Razlike ponekad budu prevelike, društvene, ekonomske, karakterne ili ljudske. Razlike odlučuju, ne sličnosti.
Ponekad se ispriječe daljine, ponekad se razdvoje životni putevi, a ponekad jednostavno nije trenutak. I znam da ćete sada pomisliti za pravu ljubav uvijek je trenutak. Ne znam kako da vam kažem a da ne zvuči grubo, ali ako to mislite onda imate veliku sreću ili nemate pojma o životu. Postoje primjeri i primjeri onih pravih ljubavi za vječnost koje nisu uspjele. Netko je bio zauzet, netko se nije usudio, nekoga su natjerali, a nekoga potjerali. I prije nego što osudite malo promislite i shvatit ćete da se ljudska kreativnost najviše pokazuje kada je zlo u pitanju. Osim toga nisu svi ljudi isti jednako jaki, što ne znači da ne vole.
Ali nije sve ni tako crno, svaka ljubav bez obzira ostvarila se ili ne, u čovjeku izaziva najljepše emocije, oblikuje ga i čini više čovjekom, inspirira da čini predivne stvari i poneku ludost, čini ga da se osjeća živim. I nitko nije umro od ljubavi, umire se od tuge i žalosti, figurativno ili stvarno.
Postoje naravno i primjeri koji daju nadu, oni luđaci koje ni kontinenti ni vrijeme ne mogu spriječiti da budu zajedno. Jesu li iznimka koja potvrđuje pravilo ili dokaz odlučite sami.
I šta smo na kraju zaključili, pobjeđuje li ljubav ili ne? Ja ništa, a vi vjerujte prema vlastitom nahođenju.
Znam samo da mi nikada nije škodila, pobijedila ona na kraju ili ne.
Želim te, želim da se prepustiš potpuno, želim da budeš potpuno i samo moja, robinja i kraljica, podanica i carica.
Želim da tvoje tijelo bude moja igraonica, moj poligon za užitke, želim da tvoja duša hrani moju strast. Želim da tvoji uzdasi moji želju učine neizdrživom, da tvoj dah podgrije moji čežnju dok ne provrije, želim da me tvoj miris izludi a tvoji sokovi opiju.
Želim da se potpuno predaš, na milost i nemilost, da ne pitaš što ću učiniti slijedeće, da drhtiš u iščekivanju i goriš u želji. Želim te dovesti tamo gdje nikada nisi bila, onkraj mašte, tamo gdje nemoguće i nedozvoljeno ne postoje, tamo gdje su slast i strast sinonimi, gdje tabu ne postoji. Želim da zajedno gorimo u ekstazi, da zaboravimo gdje završavaš ti a gdje počinjem ja, želim da zanijemimo jer riječi nam nisu potrebne.
Želim da se stisneš pored mene, gola i ranjiva, da ti liječim rane dodirima i poljupcima, dok ležimo i skupljamo snagu za novi bijeg u nedoživljeno.
malo je toga što ne osjećam, previše onoga što ti ne smijem reći. Život se ponekad gorko našali, pa nam nudi ono što najviše želimo u trenutku kada je to nemoguće. I da, postoji nemoguće, bez obzira na sve fraze i glupi optimizam. Mi to najbolje znamo.
Ljubavi, ne znam smijem li te tako zvati, neću lagati i reći da nikada nisam toliko volio, neću se kleti da ću te zauvijek voljeti jer riječi su ipak samo riječi i koliko god lijepe i ukrašene bile one nisu djela i sigurno ništa ne dokazuju. Reći ću ti samo da si ono što mi sada treba, reći ću ti da si razlika između životarenja i življenja, da si mir koji trebam i uzbuđenje koje mi nedostaje. Želim te, trebam tvoj miris da me spasi od truleži, želim tvoj osmijeh da me čuva od mraka, želim tvoj dah da me čini živim i tvoj pogled da nikada ne izgubim kompas. Tebi želim podariti ono što nemaš, sigurnu luku, nježnost i snagu, nekoga na koga se možeš osloniti i nasloniti, želim ti sebe, kada kažem sebe mislim na pripadanje do zadnje čestice tijela i duše.
Jedina, život nas nije mazio, previše smo toga propustili i napustili da bi bili sretni, previše smo toga dali a tako malo dobili, previše smo jako željeli da bi nam se ostvarilo, previše smo udaraca primili da bi uspravno stajali, ali još stojimo. Možda smo jedno drugome šansa, možda i posljednja, za ono što ljudi nazivaju srećom, ono što ja nazivam životom. Možda nam se konačno vratilo sve ono što smo uložili na krive, možda je ovo onaj trenutak kada sve stavljaš na jednu kartu, pa kako bude. Vjerujem da bi bilo, previše smo gubili ali nismo odustajali, nikada.
Voljena, učinimo ludost po tko zna koji puta, odbacimo obećanja i moranja, skinimo oklop nedodirljivosti jer postaje sve teži, pustimo vremenu da pokaže jesmo li ili nismo, ne uskraćujmo sebi šansu da budemo sretni, nemamo na to pravo. Pustimo srce neka vodi, razum se baš i nije pokazao kao dobar izbor. Znam da možemo puno toga izgubiti, znam i da su šanse male ali nitko nam ne može zabraniti da san pokušamo pretvoriti u stvarnost. Ako i zamjere, njima je na dušu.
Zato poletimo još jednom, pa makar propali i izgubili sve što imamo, bez ljubavi ionako ništa i nemamo.
