Kada sam u nekim svojim previranjima i nedostatku inspiracije po stoti put zapeo, jedna mi je divna osoba dala još divniji savjet: kreni ispočetka, rekla je.
Nisam odmah shvatio na šta je mislila, je li početak ono čega se prvo sjećamo ili je početak ono što prvo osjetimo?Ako je prvo, onda sam u velikom problemu jer kronološki poredati sve je gotovo nemoguće, sjećanje me sve slabije služi, ipak sam nakupio i neke godine. Ako je mislila na ovo drugo onda je lakše, ali bojim se da ću one ružne izostaviti. Mozak bira šta će pamtiti, a i srce se brani, ne voli da se po njemu kopa.
Kako bilo, početak je početak, pa makar i ne bio ono što se prvo dogodilo. Početak je početak pisanja, izbacivanje iz duše onog ružnog, prisjećanje na sve lijepo, a bilo ga je.
Počinjem, pa kome pravo a kome krivo, počinjem otvarati sve ono što je godinama bilo teret, počinjem pisati svakome koga zanima jedan ni po čemu izniman život, kakvog većina od nas i vodi. Sve to nadajući se da ću razmrsiti ove zapetljane konope koji mi ne daju da poletim ili odletim.
Počinjem nešto za što ne znam kuda će me odvesti, ako će uopće, počinjem nešto za što ne znam hoće li mi pomoći ili će mi samo odmoći.
Ali počinjem..
Dejan Ćurlić
Ako želiš podržati moj rad, klikni na gumb ispod.
