Nemam ništa protiv toplih priča, nakićenih riječi i divnih slika pisanih perom umočenim u zvjezdanu prašinu. Nemam stvarno ništa protiv sunca, ptičica, grljenja drveća i otkrivanja svojeg pravog Ja na pragu starosti, nemam ništa ni protiv drogiranja lažnom pozitivom, ali ja to jednostavno ne mogu.
Ne mogu ne vidjeti u kakvom svijetu živim, ne uspijevam zavarati se da nije tako loše, ne mogu ne primijetiti svo to zlo i licemjerje. Ne znam biti iznad situacije, ne znam praviti se bolji od drugih ljudi, nisam naučio brinuti se samo za sebe i zažmiriti na tuđu muku i nepravde.
Ja sam jednostavan čovjek, ja sam dio ovih ljudi, onaj po strani šta sve primjećuje, onaj koji se smije kada mu je smiješno, isti onaj koji psuje kada ga nešto razljuti, onaj koji ne skriva da je tužan i povrijeđen, sretan i zadovoljan.
Tako se trudim i pisati, jasno i jednostavno, običnim i svima razumljivim riječima, bez imalo jezične nadmenosti ali i sa još manje srama. Pišem ono što osjećam i jedini cilj mi je olakšati sebi, skinuti teret sa duše i slaviti ljubav jer to je još jedina stvar u koju vjerujem. Želim se smijati svemu što ne mogu promijeniti, zlu i gluposti koja me okružuje, želim biti iskren u onome šta pišem, ne uljepšavati jer nemam zašto, niti dramatizirati, ne uvećavati ni umanjivati. Želim biti real, želim se otvoriti koliko god mogu a da ne povrijedim bliske ljude, ne bi bilo fer prema njima.
I nisam pisac, niti pretendiram da to postanem, nisam ni pjesnik, to su samo moje igre riječima. Ali jedno sasvim sigurno jesam, ja sam čovjek sa integritetom koji ne podilazi jer bi tako izgubio samu svoju srž.
Ne znam zašto sam ovo napisao, ali neka stoji.
Dejan Ćurlić
Ako želiš podržati moj rad, klikni na gumb ispod.
