Ponekad plačem
ali ne brini
nisam tužna
samo da pročistim dušu
Ne možeš ti shvatiti
to su ženske stvari
ne razbijaj glavu
samo me zagrli
I nisam shvaćao
ja sam se smijao
ljubio joj trepavice
i osmijeh joj krao
Nisam shvaćao
da je plakala ljubav
i mene iz sebe
dok me nije nestalo
Dejan Ćurlić
Neću više
pjesme pisati
idem na sunce
ljepotu ću disati
Neću više
na slova vrijeme gubiti
mjesto stiha ću grliti
mjesto strofe ljubiti
Neću više
u riječima se kriti
sanjati nemoguće
u svom svijetu biti
Zagrlit ću život
i one koje volim
zbogom pjesme moje
hvala vam i molim
Dejan Ćurlić
Treba mi zagrljaj
da sve loše izbriše
i onaj poljubac
šta iz mrtvih diže
Treba mi smijeh
koji srce otvara
i šapat na uho
da me riješi utvara
Trebam snagu
da život mi udahne
i malo nježnosti
da duša mi odahne
Trebam ženu
koja ubija tugu
trebam samo nju
nijednu drugu
Dejan Ćurlić
Osjećaji naviru
u ovaj kasni sat
guše i miluju
u meni vode rat
Jedni truju
drugi liječe
neki tugu prizivaju
neki trenutke sreće
A ja ih puštam
do borbe mi nije
sve će opet završiti
isto kao i prije
Ishod je isti
star i dobro znan
ne volim što je tako
ali najbolji sam sam
Dejan Ćurlić
Budi svoja
budi ono što jesi
za mene anđele
ionako već sve si
Budi što želiš
za što si rođena
misli svojom glavom
ne budi tuđom vođena
Budi sretna
sebe se ne stidi
savršena si
tko treba taj i vidi
Traži lijepo
na ružno ne pristaj
i u inat tami
ti zvijezdo blistaj
Dejan Ćurlić
Napisao bih nešto
nježno i strasno
da srce joj zarobim
dok ne bude kasno
Dok ne vidi
kako čudan znam biti
danima šutjeti
od svijeta se kriti
Koliko tuge
u mene je stalo
i koliko malo srca
za druge je ostalo
I da to malo
što je ostalo
bez nje ni kucati
ne bi znalo
Dejan Ćurlić
Teško je
kada imaš samo riječi
riječi ne dodiruju kožu
od njih je i jedan zagrljaj veći
Teško je kada
leđima joj ne možeš proći
poljubiti je u vrat
pokrivati je tijekom noći
Teško je voljeti
nekoga tko nije pored tebe
vidjeti je stalno pred očima
a u zrcalu samo sebe
Teško je kada znaš
da riječima ne možeš je ljubiti
stisnuti je uz sebe
i snažno je zagrliti
I da u samo jednom pogledu
ljubavi ima više
nego li u najljepšim riječima
koje pjesnik joj napiše
Dejan Ćurlić
Ponekad poletim
zastranim još češće
greške više ne brojim
od promašaja samo one veće
Lutam mislima
tražeći onu jednu zraku
sunca što ne zalazi
onu koja opire se mraku
Da me čuva
da dušu mi srećom grije
da put mi osvijetli
da me od demona krije
I borim se
kako znam i mogu
mora čovjek nešto i sam
ne prepušta se sve ni bogu
I trudim se
znam da odustati neću
ja pronaći ću svoj mir
ja zagrlit ću svoju sreću
Dejan Ćurlić
Ona je sunce
mojeg tmurnog dana
mojeg srca otkucaj
mojoj duši hrana
Ona ne pita kako sam
ona aurom liječi
njen pogled me razoružava
sa njom ne mislim o sreći
Ja od nje živim
ona moj je zrak
njena svjetlost razbija
i moj najcrnji mrak
I slab sam na nju
ali zbog nje jači postajem
ona moja je sudbina
sa njom na sve pristajem
Dejan Ćurlić
Ako jednom
prestaneš me voljeti
neće svijet propasti
samo mene će boljeti
Neće ratovi stati
ružno neće nestati
neće ljudi bolji postati
niti će život prestati
Ako jednom
za boljim od mene poludiš
ja te neću proklinjati
što mene više ne ljubiš
Samo ću tiho
svoje krhotine skupiti
zalijepiti kako najbolje umijem
možda novo srce skrpati
Možda ću se jednom
ponovo i smijati
ali nikada me više neće
ovakva ljubav grijati
Nikada me nijedna
neće ovako znati
nikada zbog nijedne
moje srce neće stati
Dejan Ćurlić